Jiu jitsu samoobrambena je borilačka vještina, jedna od mnogih drevnih vještina koje su unaprijedili japanski samuraji usavršavajući ih u svojim zatvorenim, ezoteričnim školama. Zapravo je preuzeta iz kineskog kruga borilačkih vještina, a kao prilično surov oblik borbe samuraji su tijekom stoljeća prilagodili vlastitim životnim vrijednostima i ratničkim potrebama. „Ju jutsu“ (mekana vještina ili nježna vještina) izvoran je naziv za japanske stilove borilačkih vještina kakve danas nazivamo jiu jitsu i donekle su poznate kao sportske vještine, primjerice kao najpoznatija od svih „brazilski jiu-jitsu“. No izvorna vještina bila je čisto vojničkog karaktera, podučavala je ubojite tehnike napada i obrane te nema nikakve veze sa sportom. Kao takva vještina se počela razvijati u feudalnom Japanu krajem 16. stoljeća, potom u Sengoku razdoblju obilježenim čestim i krvavim ratovima. Tijekom građanskih ratova 17. i 18. stoljeća vještinu su kao borbenu tehniku usavršili samuraji. Nakon okončanja feudalnog doba, odnosno ulaska u razdoblje Meji, samurajske vještine postale su itekako cijenjene. S druge strane, nakon stvaranja japanskog carstva upravo samurajski svjetonazor koji je bio u nesrazmjeru s modernim poimanjem uloge ratnika, postaje prijeporan za visoke dvorske krugove, što je prouzročilo nove ratne sukobe nakon kojih su samuraji konačno poraženi kao društvena skupina. Unatoč tome, samurajske vrijednosti, napose učinkovitost njihovih vještina, nastavile su se implementirati u strukturama modernizirane japanske vojske. Jiu jitsu, s obzirom da iziskuje postizanje cilja tjelesnom vještinom, temeljna je od cijelog niza vještina vrlo složenog sustava obuke i života samuraja. Te vještine ne prožimaju samo borilačke vrednote, već sadrže i elemente duhovnosti, filozofije, znanosti pa i umjetnosti. Krajnje pojednostavljeno, vještina jiu jitsua razvila se iz bu jitsua, što je skupni naziv za borilačku ili ratnu vještinu, a koji zapravo označava složeni sustav raznih samurajskih specijalizacija.
Majstori bu jitsua poznavali su mnoštvo nenaoružanih tehnika sa ciljem neutralizacije protivnikovih pokušaja napada, ili prisiljavanje protivnika na predaju. Takve nenaoružane tehnike koje imaju za cilj bacanje protivnika sa nezgodnim padom, izvrtanje kralježnice ili lomljenje vrata imale su za cilj biti smrtonosne, ili pak onesposobiti protivnika u tolikoj mjeri da bude nesposoban za daljnju borbu. Jiu Jitsu njeguje i tehnike udaranja rukama koje su sumjerene na najranjivije točke na tijelu.
Budući da je Jiu Jitsu nenaoružna borilačka vještina, obično su u povijesti vježbala u spoju sa oružanim borbenim metodama koje su uvježbavali japanski feudalni ratnici, kao što je to slučaj borbe prsa-o-prsa u suvremenom ratovanju.
Iako su se tehnike bacanja, udaranja, davljenja i isčašenja bile važan dio vojne obuke, smatrale su se tehnikama koje se koriste kao zadnja opcija kada se ratnik nađe u situaciji bez oružja. Tako je kroz povijest ratovanja i neprekidnih brobi dolazilo i do promjene načina ratovanja prilagodbom i primjenom drugačije tehnike i specijalizacije. Od 17. i 18. stoljeća sve se više škola počelo specijalizirati za metode nenaoružane borbe potrebne izvan bojišta, te su se počele okretati najučinkovitijim nenaoružanim tehnikama danas poznatima kao Jiu Jitsu. Tehnike su se kroz povijest i godine mijenjale, na temelju prioriteta, uvjeta običaja i zakona.
Tako se je do 20. stoljeća Jiu Jitsu vježbao isključivo za vojne potrebe, no po završetku japanskog feudalizma borilačke vještine i vježbanje jiu jitsua izašli su iz okvira tajnih škola i postali dio suvremenog svijeta. Po ukidanju samurajskog reda jiu jitsu je postao dostupan ljudima iz nižih društvenih slojeva, pa je tako na prijelazu stoljeća zahvaljujući svojoj učinkovitosti jiu jitsu uključen u japanske vojne i pomorske akademije.
Za vrijeme vladavine cara Hirohita jiu jitsu su poučavala mnoga društva, te je bio raširen. Potkraj Drugog svjetskog rata saveznici su jiu jitsu škole proglasili leglom nacionalističkih strasti, te su proglašavane ilegalnima.
Tako je pokušaj da se prošlost očuva na prihvatljiv način današnjem dobu proizveo je razvodnjene ili prilagođene programe suvremenom dobu i čovjeku, koji nisu niti sjena borbi iz feudalnog doba. Tako su vrlo rijetke bu jitsu škole koje su zadržale izvorni oblik postale dio folklora, a mnoge novoosnovane škole su se prilagodile novom i suvremenom stilu života i pogledima.

Black dragon jiu Jitsu škola vuče korijene u povijest, te su njezini začetnici Mitsuru Toyama iz siromašne samurajske obitelji, jedan od prethodnika jiu jitsu oblika koje je proučavao profesor Kam Hock Hoe, te je 1881. postao jedan od osnivača tajnog japanskog društva nezadovoljnih bivših samuraja s ciljem poticanja na vojnu ekspanziju.
Uchida Ryohei je bio Tyamin sljedbenik, a godine 1901. osnovao je društvo Crnog zmaja čiji su članovi bili ministri u vladi i vojni časnici, a vodili su i školu špijunaže. Onisaburo Deguchi je najpoznatiji kao učitelj i duhovni mentor osnivača aikida, Moriheija Ureshiba. Isoroku Yamamoto, japanski admiral i vrhovni zapovjednik carske mornarice je također bio majstor jiu jitsua.
Začetnik moderne linije Black Dragon jiu jitsu bio je istaknuti učenik admirala Yamamota, Kam Hock Hoe koji je navodno rođen u Kuala Lumpuru u Malaji 10.12.1903., no točni podaci o njegovim ranim godinama života nisu poznati. Hrvanjem se počeo baviti 1919-te godine, te je ubrzo nakon toga počeo vježbati jiu jitsu, te se 1925 započeo profesionalnu karijeru u američkom All-in-America hrvanju. Nakon toga mu je trener postao profesor Watanabe, te profesori Yamasaki i Hiwanabe. U Šangaju i Hong Kongu odlazi 1930 kako bi iskušao svoje vještine u hrvanju, te je postao prvak. Prema preporuci profesora Yamanaka pozvan je u međunarodni jiu jitsu institut u Kyotu, kako bi trenirao i radio, a 4 godine kasnije promaknut je u stupanj san dan. Nakon čega se profesor Hoe vratio u Šangaj gdje je sudjelovao u nizu hrvačkih borbi i natjecanja. Sljedeće godine, 1935., profesor Hoe je opet bio pozvan u Japan gdje je trenirao sa prijateljem i partnerom majstorom Yamashitom vježbajući tehnike Bankoku jiu jitsua.
Zajedno sa nekoliko časnika Japanske vojske i mornarice promaknut je u najvišu razinu Bankoku jiu jitsua, te stekao pravo osnivanja vlastite grane Bankoku jiu jitsua. U komisiji Kam Hock Hoea za zvanje profesora jiu jitsua bili su admiral Yamamoto, majstori Yamanaka Sensei (princ jiu jitsua) i majstor Watanabe (živuće blago Japana). Koliko je poznato profesor Hoe je jedini ne-japanac kojega je pohvalio i japanski car Hirohito zbog promoviranja japanskog umijeća ratovanja.
Majstor Graham Rennie počeo je trenirati 1968. godine pod vodstvom profesora Watanabe koji je bio živo blago japanskih borilačkih sportova, a trening je završio 1972.godine kod profesora Kam Hock Hoea, te se 1974. vratio na dodatnih 6 mjeseci treninga. Tijekom svog učenja majstor Rennie uspješno je stekao zvanje menkyo kaiden, čiji korijeni sežu u 8. stoljeće, kao najveću razinu dozvole u tom sistemu, a dobivanje takve dozvole nije određeno godinama učenja, već vladanjem discipline. Sredinom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća Stjepan Grbavac je počeo trenirati Black Dragon jiu jitsu borilačku vještinu u školi majstora Rennie-a, te je nakon godina treninga stekao priznanje crni pojas 7. Dan, te tim zvanjem stekao status i znanje najboljih u svijetu. U prilog tome govori činjenica da je do 1988. u školi majstora Grahama za crni pojas položilo samo 35 muškaraca, a samo su 3 muškarca položila za crni pojas 7. Dan, te jedna žena za crni pojas 2. Dan

Mladi Hrvati iz Australije su, svatko na svoj način, odlazili u Hrvatsku kako bi sudjelovali u njezinoj obrani, a mnogi od njih su rođeni u Australiji i tada po prvi puta vidjeli Hrvatsku. Među tim je Hrvatima bilo i nositelja crnog pojasa Black Dragon jiu jitsu škole osnovane u Melbourneu u Hrvatskom domu. Među ostalim Hrvatima iz Australije, i Stjepan Grbavac je zbog demokratskih promjena u Hrvatskoj odbio ponudu Izraelske vojske za obučavanjem njihovih specijalnih postrojbi, te se 1991. vratio u Hrvatsku kao dragovoljac i priključio u obrani Hrvatske.
Po dolasku u Hrvatsku Stjepan je raspoređen u novoosnovanu Bojnu Zrinski, te zadužen za obuku pripadnika specijalne postrojbe za borbu prsa u prsa. Tijekom domovinskog rata Stjepan Grbavac je svoje stečeno znanje i iskustvo prenosio kroz obuku Hrvatskih vojnika i pripadnika specijalnih postrojbi, gdje je u sklopu Oružanih Snaga RH osnovao Black Dragon jiu jitsu školu.
Kako je Black Dragon jiu jitsu vojnička vještina koja nalazi plodno tlo tamo gdje je takva vještina potrebna, a to su područja zahvaćena ratnim nedaćama, tako je i Black Dragon jiu jitsu kroz ratna zbivanja u Hrvatskoj i nesebičnu ljubav i pomoć Hrvata povratnika iz Australije došao kroz Stjepana Grbavca na Hrvatsko tlo. Kroz obuku Hrvatske vojske, te kroz Black Dragon jiu jitsu školu u sklopu izobrazbe specijalnih postrojbi ta se je vojnička vještina raširila i među Hrvatskim vojnicima te postala popularna kao vojnička vještina borbe psra u prsa, te kao vještina podizanja psiho-fizičke sposobnosti.
Kroz program izobrazbe specijalnih postrojbi, kao pripadnik Bojne Zrinski, u doticaj sa Black Dragon jiu jitsu došao je i Ante Vukadin, osnivač i glavni trener Black Dragon Bishido jiu jitsu kluba sa sjedištem u Velikoj Gorici. Prolazeći intenzivne treninge u sklopu vojne izobrazbe i obuke, ali i ljubav na prvi pogled sa jiu jitsuom kroz godine treninga Ante je stekao zvanje crni pojas 3. dan. Black Dragon škola je 1996. godine reorganizirala svoj program od potreba za ratne uvjete u potrebe za mirnodobske uvjete, te je postala otvorena za javnost. Tako je Black Dragon jiu jitsu iz vojničke vještine postao sportska borilačka vještina, ili vještina koju treniraju civilne službe za svoje potrebe poput zaštitara, policije i sl., a dio bivših pripadnika specijalnih postrojbi koji su trenirali Black Dragon jiu jitsu i stekli zvanje crnog pojasa nastavljau širenje i podučavanje Black Dragon jiu jitsua kroz svoje škole.